Hvala na odgovorima. U svom prvom postu sam objasnio suštinu. Ako stignem skeniraću i OCR-ovati tekst, pa ću ga postaviti.
Kod običnih CD-ova zvuk se koduje sa 44100 semplova
po kanalu, dakle oba kanala su nezavisno kodovana sa 44100 semplova. Svaki sempl je digitalizovan sa 16 bita.
Kako se sa 44100 semplova u sekundi može
identično predstaviti svaki zvuk maksimalne frekvencije 22050 Hz, ne vidim nikakav logičan razlog zašto bi se išlo sa više od 44100 semplova po kanalu, koliko god kanala da ima.
Jedino mogu da shvatim logiku povećavanja bita po semplu. To bih nekako mogao da razumijem, jer digitalan zvuk nikada ne može biti identičan analognom, i što je više bita po semplu, taj digitalni zvuk je bliži analognom. Naravno iza neke granice nema smisla ići, jer ljudsko uho ne primjećuje razliku.
Onaj SACD format ima 2820000 semplova u sekundi, a time se
identično može predstaviti svaki zvuk maksimalne frekvencije 1,41 MHz (!) - ultrazvuk.
Dakle, po mom dosadašnjem znanju iz ove oblasti (a tek treba da polažem Osnove telekomunikacija), digitalni zvuk sa 44100 semplova u sekundi, 24 bita po semplu je za ljudsko uho identičan digitalnom zvuku sa 2820000 semplova u sekundi, 24 bita po semplu, samo što ovaj drugi nepotrebno guta prostor na disku.
Na kraju krajeva, malo koli zvučnik može generisati zvuk frekvencije veće od 15 kHz.
Ako sam dobro upućen u problematiku, zvuk na DVD filmovima je kodovan sa 48000 semplova. Pretpostavljam da jo to zbog toga što je taj zvuk npr. u MP3 formatu. Kada se 48000 semplovani zvuk prebaci u MP3 (konstantan bitrate) svaki frame je jednake veličine. To nije slučaj sa 44100 semplovanim zvukom. Kada je svaki frame jednake veličine (pretpostavljam) lakše ga je integrisati sa video zapisom.
Na kraju krajeva, malo koji zvučnik može generisati zvuk frekvencije veće od 15 kHz.
"I'd take the awe of understanding over the awe of ignorance any day."
- Douglas Adams