Zamislimo sledeći scenario:
Teroristička grupa u tajnosti minira najviši sprat zgrade, tako da se samo on sruši, pri čemu je okidač eksploziva pritisak na dugme za paljenje svetla u prizemlju.
Nakon toga, nedužan čovek, koji ne zna ništa o terorističkoj operaciji, uđe u zgradu i pritisne dugme za svetlo u prizemlju u želji da upali svetlo i tako aktivira eksploziv. Pošto će samo najviši sprat biti razrušen, on preživljava.
Neki bi ovde tog čoveka strpali u zatvor jer
1. aktiviranje eksploziva je zabranjeno,
2. on je aktivirao eksploziv,
3. neznanje da je dugme povezano sa eksplozoivom ga ne opravdava.
U slučaju obljube deteta, u obrazloženju stoji da počinilac obljube nije mogao da zna da je u pitanju dete (lice mlađe od 14 godina) jer je lice imalo 13 godina i 10 meseci. Ako je devojčica od 13 godina i 10 meseci bila fizički razvijenija od proseka svojih vršnjakinja, onda se radilo o razumnoj pretpostavci da lice nije bilo dete.
Nije bitno koji su zaključci izvučeni, već kako se do njih došlo.