Citat:
jablan:
Da sam na njihovom mestu, svakako bih razmotrio reformu. Ali, kao što osećaš, tradicija ume da bude veliki balast, tako da teško da će biti nešto od te reforme u dogledno vreme.
Svakako nisi prvi kom je to palo na pamet, ali nije baš sve u tradiciji.
Naime, kao što je galet@world već pomenuo, Džordž Bernard Šo bio je oduševljen Vukovom fonetskom reformom, a priča ima i nastavak. Testamentom je celokupnu zaradu od autorskih prava namenio stvaranju fonetskog pisma za engleski jezik. Pobedu na konkursu koji je raspisan posle njegove smrti odneo je čovek koji je smislio pismo od 48 znakova (što je približan broj glasova u engleskom jeziku, uključujući diftonge), i to pismo bilo je, kao što je bilo propisano uslovima konkursa, potpuno različito od drugih pisama. Prva knjiga koja je zaista i štampana ovim pismom bila je Šoova (a čija drugo) drama „Androkle i lav“.
Sve zasad fino zvuči, ali s ove vremenske distance znamo da hepienda nije bilo. Pomenuta knjiga u stvari je bila i jedina štampana novim alfabetom, i na tome se sve završilo. U čemu je bio problem?
Problem se ispoljava na dva fronta: s praktične i s lingvističke strane.
S praktične strane, Šo je matematički dokazivao da bi se reformom postigla velika ušteda papira i štamparske boje (mnoge reči bi se pisale sa znatno manje grafema), ali ta ušteda bi bila višestruko poništena troškovima za proizvodnju novih štamparskih mašina, opismenjavanju odraslih i ponovnom štampanju milionâ postojećih knjiga.
S lingvističke strane, neku englesku reč Englez čita na jedan način, Irac na drugi, Škot na treći, Amerikanac na četvrti (svrstajmo, recimo, ovde i Kanađanine), Novozelanđanin na peti, Australijanac na šesti itd. Kako bi to izgledalo ukoliko bi se sprovela fonetska reforma? Ne bi bilo drugog izlaza nego štampati svaku knjigu na svakoj od ovih šest (a svakako ih ima i više) varijanata; kada bismo u knjižari kupovali knjigu na engleskom, trebalo bi reći i na „kom engleskom“; ne bi se više znalo ni šta u stvari uče stranci koji uče engleski itd.
Da zaključimo, uvek je lako sve svaliti na leđa tradicije i lenjosti, ali ponekad treba razmotriti još neke aspekte.
Ljubičice crvena, što si plava kô zelena trava.